Iz arhive: 10 godina nakon Occupy Wall Streeta

Napomena: Ovaj tekst sam objavio prije desetak godina na sada ugašenom portalu E-novine. Kako je upravo navršena obljetnica prosvjeda Occupy Wall Street, započetih u Zuccotti parku u New Yorku, zanimljivo je ponovno pročitati ovaj tekst s odmakom od 10 godina. Za vrijeme Occupy prosvjeda studirao sam u Portlandu i redovito posjećivao okupacijski kamp i prosvjede u našem gradu. Sudjelovanje u tom globalnom događaju te nasilno gušenje prosvjeda i deložacija prosvjednog kampa 13. 11. 2011. za mene su formativna iskustva. Osim toga, iz perspektive 2021., na izmaku druge godine pandemije i godinu dana nakon masovnog ustanka protiv rasizma i policijske brutalnosti Black Lives Matter, ideje i efekte Occupy Wall Streeta možemo primjetiti u fenomenima poput široke podrške Medicare for All i oprostu studentskog duga. Što se tiče moje osobne perspektive, poprilično mi je neprimjereno s kakvim omalovažavanjem u ovom tekstu govorim o participaciji beskućnika i drugih marginaliziranih osoba poput ovisnika. Deset godina kasnije beskućništvo je raširenije nego ikad, pogotovo u ovom trenutku usred pandemije kada milijunima Amerikanaca prijeti deložacija. Žao mi je što sam 2011. tako govorio, ali tekst je ovdje u izvornom obliku, na neki način i kao primjer moje osobne ideološke tranzicije od onda do sad. Arhiviranu verziju teksta na Archive.org možete pročitati ovdje.

— — — — — — — — — — —

Kada sam se krajem ljeta vratio u Portland, grad u kojem studiram, ni u najluđim snovima nisam zamišljao da će Amerika i grad u koji se vraćam za nekoliko tjedana biti poprište prosvjeda i građanskog nezadovoljstva kakvog u Americi nije bilo od Vijetnamskog rata i prosvjednog pokreta šezdesetih. Nisam bio jedini. Tokom ljeta medijima su dominirale vijesti o prosvjedima u Grčkoj i Španjolskoj, svijet se još uvijek oporavljao od šoka Arapskog proljeća i pokušavao shvatiti što i kako se tamo dogodilo. Međutim, dok su svi gledali u drugom smijeru, internetom se širila ideja o pokretu koji će staviti maleni Zuccotti park u New Yorku uz bok Tahriru.

Iako Occupy Wall street (#ows) svoj nastanak direktno duguje kanadskom radikalnom magazinu Adbusters, ubrzo je postao komunalno vlasništvo, svačiji i ničiji. Početkom lipnja, Adbusters je poslao email svojim pretplatnicima predlažući nekakav Američki Tahrir. Ubrzo je odlučeno da će se pokret zvati Occupy Wall street te su u Adbustersu dizajnirali plakat koji prikazuje balerinu koja stoji na skuplturi bika (Charging Bull), jednog od simbola Wall Streeta i kapitalizma ouopće, dok se u pozadini vide prosvjednici u gas maskama. Poster je imao vrlo kratku poruku: “What do we want? #Occupywallstreet. September 17. Bring tent”. Trinaestog srpnja Adbusters su na svome blogu objavili poziv na okupaciju. Kroz 9 dana taj post postaje viralan i 17. rujna oko tisuću ljudi se pojavljuje na najavljenom prosvjedu te za okupaciju odabiru maleni i nepoznati Zuccotti park. Park je odabran zato jer je u privatnom vlasništvu te zbog toga nije pod kontrolom gradskih službi. Iako točno, pokazat će se da to nije dovoljno da spriječi evikciju kampa koji prosvjednici ubrzo počinju graditi. Kako je kamp postajao sve veći, tako su i njegovi stanovnici postajali sve različitiji. Više nitko nije bio siguran za što se točno Occupy Wall street zalaže.

Ideološke osnove su postavljene još u originalnom postu na Adbusters blogu — Američka demokracija je pod neograničenim utjecajem financijskog sektora i korporacija te zbog toga niti ne zaslužuje zvati se demokracija. Wall street, simboličko i praktično središte kapitalizma, bio je logična lokacija za prosvjed. Adbusters su imali poprilično preciznu ideju, kontinuiranim kampiranjem skrenuti pažnju na taj problem i natjerati Obamu da osnuje komisiju koja će istražiti i ograničiti utjecaj korporativnog novca na demokratski izabrane predstavnike. No Adbusters su uskoro izgubili ulogu ideologa, okupatori su u kamp došli sa širokom lepezom vlastitih ideja. Neki se zalažu za bezuvjetno zdravstveno osiguranje, drugi za odbacivanje banaka, treći koriste priliku da bi se suprotstavili ratu. Unatoč velikom broju različitih, ali obično kompatibilnih ideja, čini se da je upravo ona sa wearethe99percent Tumblr bloga, koja ukazuje na ekstremno nepravednu raspodjelu dobara u Americi gdje 1 % najbogatijih kontrolira skoro 50 % bogatstva, postala dominantnom porukom pokreta.

Osim toga, još jedna stvar bila je sigurna. Mediji su u početku čitav Occupy Wall street kanili naprosto prešutiti. Iako su socijalne mreže bile pune #ows tagova, televizije su pokret ignorirale tjednima. Prvi izvještaji u mainstream medijima su bili iznimno patronizirajući, nazivajući prosvjednike neozbiljnim cirkusantima. Međutim, pokret se više nije mogao ignorirati nakon što je NYPD policajac Anthony Bologna snimljen kako djevojke zarobljene zaštitnom ogradom šprica suzavcem. Par dana kasnije 700 ljudi je uhićeno na Brooklynskom mostu. Policija ih je pustila da dođu do pola mosta i onda počela sa uhićenjima. Ta dva događaja su pokretu dala nevjerojatan zamah te se okupacije počinju organizirati i u drugim gradovima. Ne samo to, prosvjednici su privukli i pažnju medija i analitičara. Nakon što su ih dva tjedna ignorirali i ismijavali, magazini su se ozbiljno primili analize prosvjednih zahtjeva i samog koncepta okupacija. Privukli su i intelektualce, poput lijevih superstarova Naomi Klein i Slavoja Žižeka koji su održali govore u Zucotti parku pred tisućama prosvjednika.

Šestog listopada dolazi do prvog prosvjednog marša u Portlandu i inicijalne okupacije dva gradska parka, Chapman i Lownsdalea. Tri dana kasnije u Portlandu se održavao maraton. Odlučeno je da će Occupy Portland održati još jedan marš, ali u dogovoru sa organizacijom maratona i policijom. Iako je kolona u početku bila sastavljena od tek par stotina ljudi, već se tada moglo vidjeti kako šaroliku grupu Occupy pokret predstavlja. Bilo je tamo anarhista i studenata, ali i roditelja s djecom, veterana, staraca. Ljudi marširaju i viču: “Whose street? Our Streets! Whose street? Our Streets!”. “We are the 99 percent! We are the 99 percent!”. Kolona dolazi do glavnog trga i sjeda na pod. Vrijeme je za general assembly (GA), sistem plenuma koji okupacije koriste za donošenje odluka. Iako nama poznat kao integralni dio studentskog pokreta i blokada, u Americi je tako nešto do sada bilo potpuna nepoznanica. U GA svatko ima priliku govoriti, a nakon što se nešto predloži svi prisutni glasaju. GA obično koristi human mic, odnosno ljudski mikrofon koji se pojavio kao riješenje nakon što je okupatorima u New Yorku zabranjeno koristiti razglas bez dozvole koju nisu mogli dobiti. Kada netko želi nešto reći, zadere se “Mic check” što ljudi poprate ponavljanjem. Kada čuje da ga je dovoljno ljudi prenijelo, govornik počinje govoriti a oni nastavljaju ponavljati. Žižekov jednosatni govor u Zuccotti parku je prenošen human mic-om dok ga je slušalo nekoliko tisuća ljudi. U Portlandu se tog dana GA bavio pitanjem odnosa sa policijom. Pokret je u Portlandu tek nastao, a ljudi su htjeli izgraditi dobar odnos sa ostatkom grada. Nakon što je dogovoreno da je od iznimne važnosti da se održe dobri odnosi sa organima reda i mira, kolona koja je nastavljala rasti krenula je prema rijeci Williameti. Kad su stigli do mosta, spojili su se sa drugom prosvjednom grupom i odjednom je kolona brojila više tisuća sudionika te je nastavila po trasi na kojoj se održavao maraton. Poslijednji maratonci i njihovi navijači počeli su pljeskati prosvjednicima dok ih je pratila policija na biciklima.

Prvih par tjedana okupacija je uistinu imala skladan suživot sa ostatkom grada. Gradonačelnik im je dao podršku, policija je bila korektna a sve više građana im se pridruživalo. Tjedan dana nakon maratonskog marša otišao sam do kampa. Ono što je prije samo desetak dana bio prazan park, velik kao pola zagrebačkog Zrinjevca, sada je izgledalo kao kombinacija vojne baze i Woodstocka. Po uzoru na Zuccotti park osnovani su službeni šatori, odnosno odjeli. Occupy Portland imao je šator prve pomoći, knjižnicu, umjetnički šator, kuhinju, šator za kavu, sanitaciju, mehanizaciju, informacije. Čak je i lokalni radio KBOO imao vlastiti šator iz kojeg bi se uživo javljali nekoliko puta na dan. Pomoću generatora je uvedena struja i Internet, a nakon što su se javni zahodi zaštopali dovedeni su kemijski. Malena fontana u sredini parka korištena je za vodu. Pored kuhinje su zasadili vrt sa povrćem. Djevojka u kuhinji mi se pohvalila kako su druga najveća okupacijska kuhinja u državi, dnevno nahrane tisuću ljudi. Dok oni rade ručak ostatak kampa je u pokretu. U umjetničkom šatoru grafitiraju po automatu za piće, u knjižnici se održava predavanje a oko informacijskog šatora se okuplja grupa zainteresiranih građana, potencijalnih budućih okupatora. Na klupi sjedi neki frajer i žonglira dok pored njega klaun svira električnu gitaru. Šarmantna djevojka bosih nogu čita ogromnu knjigu. Neke hašomanke se teturaju i pričaju: “Idem doma malo odspavati na kauču”, kaže jedna. “Ja volim spavati na kauču, ali gola”, odgovara joj prijateljica. Ove djevojke predstavljaju novu skupinu ljudi koju je okupacija privukla — beskućnike i ovisnike. Neki u okupaciji ne žele da se kamp pretvori u narkomansko utočište dok drugi ističu da je solidarnost glavna odlika njihovog pokreta.

Nekoliko tjedana poslije, nakon što su počele poznate portlandske kiše, nestao je početni sjaj. Oluja večer prije je napravila ogromnu štetu i aktivisti su popravljali kamp. Međutim, većina stanovnika kampa nije pomagala. Početni problemi između različitih skupina su narasli. Navodno je provaljeno u obližnji dućan s biciklima koji su kasnije pronađeni u kampu. Sve je više narkomana i beskućnika koji ne rade ništa. Dok sjedim na klupi ispred radio šatora, neki klošarski obučen lik prilazi normalno obučenom frajeru i dere se na njega. Nije mu jasno kako se ovaj može boriti protiv sistema ako je pristojno obučen. Pokazat će se da okupatori nisu jedini koji su primjetili da su se stvari otele kontroli. Samo dan poslije gradonačelnik izdaje naredbu da se kamp isprazni za dva dana, do ponoći u subotu.

Okupatori odlučuju rastaviti kamp, ali se također planiraju oduprijeti evikciji. U subotu se čitav dan odvoze bitne stvari poput generatora i ostale tehnike, knjiga, kuhinje. To se pokazalo kao dobra odluka, dva dana kasnije kada su prosvjednici istjerani iz Zuccotti parka policija je uništila sve što je našla, uključujući i nekoliko tisuća knjiga. Kako se približavala ponoć, kamp je počela okruživati policija opremljena za razbijanje demonstracija, kao i policajci na konjima. Okupatori su odgovorili muzikom, održavajući koncert nakon general assemblya. Nisu bili sami, u park su došle stotine ljudi izraziti im podršku. Kako se približavala ponoć, rastao im je broj, ali i napetost. Tih nekoliko sati prije ponoći je uistinu izgledalo kao na filmu. Dok je kiša pljuštala muzičari su svirali protestne pjesme a građani plesali. Pomalo teturajući gospodin u maskirnoj jakni mahao je obrnuto okrenutom američkom zastavom.

Oko tisuću ljudi je odlučilo ostati u parku dok stotine drugih promatraju sa druge strane ceste. Informacije o planovima policije djele se na Twitteru preko #opdx hashtaga (PDX je aerodromski kod za Portland). U jednom trenutku netko tvita da policija dovodi vodene topove, ali uskoro se pokazuje da to nije istina. Ljudi se deru “You’re sexy, you’re cute, take of that riot suit!” Deset sekundi prije isteka roka prosvjednici počinju odbrojavati kao da je nova godina. U 12:01 svi čekaju da policija krene, ali oni se ne miču. Okružuli su prosvjednike i ne dopuštaju im da se maknu, koristeći tehniku poznatu kao kettling. Ideja kettlinga, odnosno vrenja, je da se prosvjednici okruže i naguraju kako bi ih se iscrpilo i natjeralo na paniku. Prolazi dva sata i policija još uvijek ne čini ništa. Promatrači lagano odlaze, a među okruženim prosvjednicima raste nervoza. Odjednom pet policajaca na konjima kreće prema gomili. Potpuno neprovocirano pokušavaju probiti ljudsku masu, dolazi do naguravanja i policajci izvlače jednog prosvjednika i odvode ga. Nakon toga povlače konje i više ne čine ništa. Kroz slijedećih par sati prosvjednici, kao i ja, napuštaju kamp zbog iscrpljenosti. Kada sam nakon par sati sna upalio live stream scena je bila puno drugačija od one koju sam ostavio. Taktika iscrpljivanja policiji je uspjela te su oko 11 sati ujutro konačno ušli u park. Neki ljudi su nastavili prosvjedovati te su se razišli tek u nedjelju navečer. Unatoč tome, #opdx je iz sukoba izašao kao pobjednik. Odgodili su evikciju za skoro 12 sati, spasili stvari iz kampa i izvojevali moralnu pobjedu. Iako policija nije bila nasilna kao dva dana kasnije u New Yorku i na UC Berkeleyu, navukli su bijes javnosti zbog pretjerane upotrebe sile.

Slijedećih tjedana se pokazalo da odluka o evikciji nije bila donesena u uredu gradonačelnika Portlanda. Policija je koordinirano napala kampove u ostalim velikim gradovima, a posebno su nasilni bili u Zuccotti parku. Novinarima je pristup bio zabranjen a one koji bi se na zabranu oglušili se hapsilo. U studenom je većina kampova već bila razrušena dok su okupatori smišljali što i kako dalje. Za Black Friday, blagdan konzumerizma dan nakon Dana zahvalnosti kada dućani imaju ogromne popuste, organizirani su prosvjedi u shopping centrima. Najavljivana je i blokada komercijalnih luka na Zapadnoj obali SAD. U Portlandu se pak događa karamarkovski obrat u kojem šef policije najavljuje kandidaturu za gradonačelnika.

Međutim nekoliko stvari je sigurno. #ows je uspio u naumu da Americi i svijetu ukaže na ogromne probleme američkog društva. Pitanje materijalne nejednakosti je postalo svakodnevna tema u medijima i domovima te se o njima raspravlja čak i na republikanskim debatama. Internet je odigrao važnu ulogu u prenošenju poruke pa čak i ako niste upoznati sa #ows sigurno ste vidjeli meme sliku sa policajcem koji nonšalantno šprica suzavac na studente. Građani novinari su se pokazali ključnima, pogotovo pri maršu na Brooklynskom mostu kada je mladi Tim Pool snimajući mobitelom održavao video stream punih 21 sati. Uživo ga je prenosila Al Jazeera. Ali ono što je vjerojatno najvažnije je da je u Americi konačno otvoren dijalog o problemima koji su desetljećima bili preušućivani.