Sjećanje na Josipa Gopca, planinara i novinara

Josip Gobac, 1932. — 2021.

14. listopada u Zagrebu je od COVID-a preminuo Josip Gobac, direktor Televizije Zagreb u periodu od 1978. — 1986. Osim što je bio uspješan novinar, talentiran slikar, nezaustavljivi planinar i ljubitelj prirode, Joža Gobac je bio i moj djed. Umro je u 90. godini života nakon što je uhvatio virus na koji nas je stalno upozoravao. Iako je dvaput cijepljen, nažalost nije uspio pobijediti bolest koja nam je u zadnje dvije godine oduzela tisuće dragih ljudi. 14. listopada 2021. u Republici Hrvatskoj od COVID-a 19 preminulo je još 17 osoba, a kao i većina preminulih od početka pandemije, u kolektivnom sjećanju i medijima ostali su zabilježeni samo uz inicijale i godinu rođenja. Svi oni zaslužuju da ih se sjećamo. Ovaj tekst je moj pokušaj da se sjetim svog dede, ali i čovjeka koji je ostavio ogroman utjecaj na razvoj novinarstva i medija u Hrvatskoj te dotaknuo živote mnogih ljudi.

S majkom i mlađim bratom u Kutini 1940. Josip Gobac je desno.

Josip Gobac rođen je šestog siječnja 1932. Ili možda dvadeset četvrtog prosinca 1931. Rođen je u Ličkom Osiku, ili možda u Mušaluku. Kao i puno toga drugog u životu Jože Gopca, istina je ovisila o tome kako je zapisana u službenim dokumentima, a kako u priči koju bi nam moj deda ispričao. Jedno je sigurno, rođen je ranih tridesetih godina u Lici, da bi zatim s obitelji preselio u Popovaču gdje je proveo prvih sedam godina života. Otac mu je bio kočijaš kod njemačke obitelji Getz, odnosno Sever, pa je čitava obitelj Gobac — majka Marija, otac Nikola, sinovi Joža i Baja — živjela u njihovoj velikoj kući u Popovači. Krajem tridesetih sele u Kutinu u malu kuću u sadašnjoj ulici Ljudevita Posavskog.

Kutinska sinagoga, uništena nakon rata

Odrastao je u siromaštvu, ali odrastanje mu je odredio rat i okupacija Kutine od strane Ustaša i Nijemaca. O tom periodu bi govorio s iznimno razumljivom jasnoćom — Joža je u djetinjstvu svjedočio najgorem sunovratu ljudske vrste i do kraja je o tom vremenu govorio istinu, neovisno o tome kako se ona s vremenom zaboravljala ili namjerno iskrivljavala. Deda bi nam govorio o židovskim obiteljima koje su odvedene u logore smrti tokom noći, ali i o iskustvu života u multi kulturalnoj sredini kakva je Kutina bila prije rata. Moj deda je nosio živa sjećanja na obitelji Feldbauer, Freidferd, Strauss i druge koje su predstavljale malu, ali značajnu židovsku zajednicu Kutine i okolice. Joža je često prepričavao iste priče, ali s vremena na vrijeme podijelio bi i neku novu. Tako sam prošle godine čuo o tome kako je kao dijete pomagao susjedima pri održavanju službe za Šabat i Pesah. Sve te kratke anegdote uvijek su mi bile jako vrijedne, jer deda je u svome sjećanju nosio iskustvo jednog nažalost izgubljenog svijeta.

Plakat za omladinsku radnu akciju Šamac — Sarajevo

Nakon rata poslan je u gimnaziju u Krapinu, a 1947. sudjeluje u radnoj akciji izgradnje pruge Šamac — Sarajevo. O radnim akcijama je uvijek rado pričao, a za njega su bile bitne iz dva razloga: prvo, nakon siromašnog djetinjstva i razornog rata, Joža je aktivno sudjelovao u izgradnji i industrijalizaciji zemlje koja je bila, po njegovom opisu, “jedno zaostalo i nepismeno društvo”. To ga je iskustvo zauvijek obilježilo. Drugo, na radnim akcijama pokazalo se da je Joža talentiraniji, a vjerojatno i zainteresiraniji za pismeni rad nego za lopatu, pa je dobio svoje prve novinarske zadatke pišući propagandne materijale za vrijeme radnih akcija. Sljedećih godina nastavlja pisati za omladinske listove, a od 1954–56. bio je i urednik Moslavačkog lista. O tom periodu govorio je u intervjuu za Moslavački list br. 1453 iz lipnja 2007., koji je objavljen u sjećanju na njega na stranici Grada Kutine.

Na stepenicama Škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu, rane pedesete. Josip Gobac je prvi s lijeva u drugom redu, sjedi i gleda u kameru

Moj deda se nastavio školovati u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu, uz koju je ostao jako vezan, s jedne strane kroz bliska prijateljstva s umjetnicima poput Miroslava Šuteja, kako bi rekao “šul kolegu”, a s druge strane kroz iznimno izražen umjetnički sentiment koji je do kraja života kombinirao s jasnim novinarskim izražajem. Tada se i posljednji put preselio, ovaj put u Zagreb, s kojim je imao kompliciran, ali vrlo poseban odnos.

Sa suprugom Slobodankom i kći Irom, lokacija i godina nepoznate

1960. diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu te započeo karijeru na Televiziji Zagreb, gdje je ostao raditi do prisilnog umirovljenja 1991. U to vrijeme Joža je upoznao i oženio Slobodanku Trbojević, mladu kemičarku, a kasnije redovnu profesoricu na Ekonomskom Fakultetu u Zagrebu. Joža 1963. postaje urednik Školske televizije, a 1964. rađa im se kći Ira, moja mama.

Školsku televiziju je smatrao svojim najvećim profesionalnim uspjehom. Vjerovao je u edukativni potencijal medija, a TVZ je razvijao školski program koji je postajao ključan element obrazovnog sustava. Surađivao je i s drugim europskim javnim televizijama, te je bio član grupe Eurovizije za obrazovni program.

Stručni odbor NK Dinamo 1975. Josip Gobac je drugi s desna.

U to vrijeme bio je vrlo aktivan i u NK Dinamo. Bio je veliki ljubitelj sporta, a krajem sedamdesetih je bio u stručnom odboru i organizirao izbor momčadi koja je 1980. i 1982. osvojila prvenstvo Jugoslavije.

Na gradilištu TV doma na Prisavlju 1981. Josip Gobac u bijelom baloneru lijevo.

Joža je na televiziji imao vrlo aktivnu karijeru. 1976. diplomirao je i studij pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1978. je promaknut na mjesto direktora Televizije Zagreb— pozicija za koju kaže da ju nikad nije želio, ali je odradio posao koji mu je zadan. Vodio je izgradnju kompleksa Doma TVZ na Prisavlju, kapitalnog projekta koji je izgurao do kraja unatoč iznimno nepovoljnim uvjetima u zemlji koja je tada sve više patila od inflacije i općenite ekonomske i političke nestabilnosti.

Ispred nove zgrade televizije 1985. Josip Gobac je desno

U tom periodu prvi puta putuje u SAD, prvo u New York, grad u kojem ja sada živim, i za koji je rekao da mu je previše prljav i bučan (što je još uvijek točno!), a zatim u Kaliforniju u Grass Valley. Tamo je doživio nešto što ga se jako dojmilo — u jednom momentu njihov vozač staje nasred ceste pred kojom je znak stop, unatoč tome što je križanje potpuno prazno. Joža pita: “pa zašto stajete?” Vozač pokaže na znak stop i kaže: “takva su pravila!”. Takvo poštivanje zakona ga se iznimno dojmilo, tako da je tu anegdotu često spominjao kao dokaz da je Amerika uređena država. Razni drugi primjeri i moja iskustva nikad ga nisu mogli uvjeriti da nije sve baš tako sređeno u toj zemlji.

U New Yorku 1986., Canal Street

Nakon smjene s mjesta direktora 1986., Joža radi u dokumentarnom programu, a tada počinje i njegova velika ljubav prema planinama i planinarenju. Postaje članom planinarskog društva Industrogradnja te razvija vrlo blizak odnos s akademikom i botaničarom Sergejem Forenbacherom, velikim planinarom i poznavaocem Velebita. S profesorom Forenbacherom kasnije snima i dokumentarni film i prilog knjizi Velebit i njegov biljni svijet. Odlazi i u Lonjsko polje, Gorski kotar, Žumberak.

Dokumentarni film Velebit i njegov biljni svijet (2007.)
Sergej Forenbacher (lijevo) i Josip Gobac (desno) u Žumberku 1996.

S raspadom zemlje, promjenom vlasti i početkom rata, Joža je prisilno umirovljen u šezdesetoj godini, zajedno s mnogim drugim nepodobnim radnicima i novinarima TVZ, sada HRT-a. Prerano umirovljen, Joža se posvećuje planinarenju, ali i obitelji. Prvi puta me nosi na Sljeme u svibnju 1992., prije nego li sam prohodao. Zajedno planinarimo čitav moj život, od tog prvog izleta prije skoro 30 godina, pa do našeg zadnjeg zajedničkog uspona na Sljeme prije dva i pol mjeseca.

U Ravnom dabru na Velebitu, 1994.

Dede se uvijek sjećam s kamerom ili za kompjuterom, kako montira neki novi film. U relativno kasnoj dobi naučio se koristiti tehnologijom koja je i za puno mlađe bila nova i zahtjevna, i stalno je pratio nove trendove. Devedesetih i ranih dvijetisućitih HRT je često objavljivao njegove dokumentarce, koje je radio kao vanjski suradnik, a on je obožavao umetnuti koju sekundu u kojoj ja ili naša obitelj kratko prolazimo kroz kadar. S vremenom je HRT imao sve manje interesa za filmove svojih bivših novinara, pa se deda posvetio produkciji filmova u svojem rodnom kraju. Svake je godine radio filmove za grad Popovaču kao i lokalne tvrtke i tvornice. U kasnijoj fazi svog života posvetio se svojem rodnom kraju koji mu je uvijek bio jako bitan. Također je objavljivao na Omladinskoj televiziji (OTV), kasnije Jabuka TV.

Iako je umirovljen prije više od 30 godina, kad bih šetao s dedom po gradu to bi bilo kao da hodam s filmskom zvjezdom. Stalno bi nam netko prilazio da se pozdravi s njim, a on se često ne bi ni mogao sjetiti tko su svi ti ljudi, jer bio je ne samo popularan nego i jako društven.

U Portlandu sa studentima, 2012.

Kad me 2012. posjetio dok sam studirao u Portlandu često se družio s mojim prijateljima u kafiću Marino koji je držao banjalučanin Dario. Kako Joža nikad nije naučio engleski (znao je dovoljno da upravlja kompjuterom), sporazumijevao se sa studentima ruskog. Naime, tokom rata Joža je naučio osnove ruskog od kozaka koji su s Nijemcima bili stacionirani u Kutini. Kozaci su se družili s kutinskom djecom dok su vodili svoje konje na pašu, a mali Joža je vodio svoju kravu. Trebalo mu je malo vremena da se “zalaufa” na ruskom, ali to bi bilo dovoljno za razmijeniti ključne informacije.

Zajedno na Sljemenu. 1993. ili 1994.
Zajedno na Grafičaru 2015.

Deda je na dosta jedinstven način kombinirao ljubav za umjetnost, prirodu i obrazovanje. Iako je nakon Škole primijenjene umjetnosti skicirao i slikao tek povremeno, likovno se izražavao u kompoziciji svojih kadrova iza kamere i u montaži. Bio je iznimno ponosan na svoju unuku Veru, za koju je uvijek tvrdio da je izniman umjetnički talenat, a ona je svoj izražaj na dosta sličan način našla u arhitekturi, odnosno urbanizmu.

S unukom Verom na kavi

Zadnjih godina češće smo razgovarali preko interneta nego uživo, čak i prije pandemije. Uvijek se raspitivao kad ćemo moja supruga Mandy i ja doći u Hrvatsku, te da unaprijed osmislimo program! Od prvog dana užasno je volio Mandy i uživao je pokazivajući joj našu zemlju. Zajedno smo odlazili na Voloderske jeseni, na Sljeme, na Krk, na Velebit, u Gorski kotar, na Rab. Bio je jako uzbuđen da nam napravi plan puta za Dubrovnik, ali nikako nije htio ići s nama, zbog gužve.

Na Sljemenu, srpanj 2021.

Početkom 2020. deda je bio prva osoba koja me upozorila da se sprema nešto ozbiljno. Zatvorenost mu je iznimno teško padala, pogotovo u prvim danima kad nije mogao na Sljeme. Unatoč tome, od početka je bio oprezan i pratio sve javno zdravstvene upute. Cijepljen je u ožujku među prvima i toliko se veselio kad bi čuo da se još netko od nas uspio cijepiti. Do kraja je govorio o važnosti držanja uputa, ali nažalost kao i mnogi drugi uhvatio je virus koji se toliko trudio izbjeći.

Prije nego je umro, bio sam pun bijesa, na neodgovorne, na obijesne, na mase ljudi koji niječu postojanje pandemije, ne nose maske i ne žele se cijepiti. Najviše sam bio bijesan na propagandiste i trgovce smrću, koji žive na Facebooku i u medijima, a neki i u predsjedničkim palačama i onda manipuliraju masama naivnih ljudi. Ali nakon što je moj cijepljeni deda otišao, taj bijes je srećom prešao u tugu, u tugu za njime i svima drugima koji su nepotrebno prerano otišli.

Ne znam kako ispraviti kolektivne pogreške i individualne odluke koje su dovele do smrti mojeg dede. Ali dijeljenjem njegove životne priče želim se potaknuti da u svakoj smrti ove masovne tragedije vidim vrijedan život. Sjećanje na njegu ću zauvijek nositi sa sobom, kao i svi mi koji smo ga poznavali. Deda je živio kroz teška vremena i otišao je u jedno vrlo teško vrijeme.

Iako još ne mogu razumijeti da ga više nema, po njegovom primjeru nastavit ću živjeti solidarno, vjerujući da u nepošteno doba moramo nastaviti s jednakom skrbi i čestitošću za sve, jer jedino tako možemo dalje.

Počivao u miru.

Ako ste poznavali Josipa Gopca i želite podijeliti neku njegovu priču, ili ste također izgubili osobu od COVID-a 19, slobodno me kontaktirajte na vladimirvince at gmail.com

https://vladovince.com